POSJETA TVRĐAVI SV. NIKOLE U ORGANIZACIJI JU PRIRODA ŠIBENSKO-KNINSKE ŽUPANIJE

Na šibenskoj rivi smo na to posebno jutro svi smo bili jako uzbuđeni, čekao nas je  veliki brod čudnog imena “Ždrelac” da se smjestimo i i isplovimo prema moćnoj morskoj utvrdi – tvrđavi sv. Nikole. Čim smo ušli u brod, dobili smo tablete prepune zanimljivih stvari, među kojima je čak i igrica! Koliko genijalnih stvari, a tek smo krenuli! Bilo je poprilično jasno svakom od nas da je pred nama izlet prepun uzbuđenja i uzbudljivih priča.

More je bilo mirno, isplovljavali smo kroz Šibenski zaljev – jedan jedini takav, a iza nas vidimo naš grad Šibenik, jako star, ali jako lijep. Nisu taj naš Šibenik stvorili drugi ljudi, ni Rimljani, ni Grci, nego baš mi Hrvati. Zato se on i razlikuje od svih drugih gradova na obali našeg mora – njegove ulice su uske, ponekad kao labirint i pune kamenih kuća koje se ne daju tek tako slomiti. Čuvaju ga tvrđave i zidine i zato naš grad neprijatelji nikad nisu ni uspjeli osvojiti.

A najveći ukras grada je Katedrala svetog Jakova, koja je važna za kulturu i vrijedne građevine cijelog svijeta, pa su je odabrali da bude na vrlo važnom popisu na kojem se nalaze sve najljepše  i najvažnije građevine svijeta. Taj važan popis se zove UNESCO i ima i svoju zastavu plave boje.

Dok naš grad ostaje iza nas, ulazimo u Kanal sv. Ante koji je jedini ulazu u Šibenik s morske strane. Na ulazu u Kanal sv. Ante su davno prije bile dvije kule koje su čuvale ulaz da neprijatelji ne bi ušli u grad.

Kanal svetog Ante je zaštićen jer ima mnogo biljaka, školjki i riba i zato ga čuvaju i brinu se o njemu vrijedni i pametni ljudi koji jako vole prirodu, biljke i životinje.

Kako prolazimo lijepim kanalom sv. Ante vidjeli smo i strašne Hitlerove oči – mračni tunel u obliku slova „U“. Taj tunel su izgradili Nijemci kako bi mogli sakriti i popravljati svoje brodove.

Ali nakon tmurnih Hitlerovih očiju nalazi se mala riva poviše koje se nalazi skrivena pećina sv. Ante. U toj je pećini nekoć bila u kojoj su čak redovnici i živjeli po uzoru na svetog Antu – pustinjaku iz Egipta, koji je bio toliko dobar da je razdijelio cijelo svoje bogatstvo siromašnima.

A cijelo vrijeme dok smo plovili gledali smo na lijevu stranu Kanala sv. Ante gdje se nalazi jako duga šetnica po kojoj mnogi od nas šetaju i voze bicikle i romobile sa svojim obiteljima. Naša šetnica spaja naš Šibenik i najmoćniju morsku utvrdu – tvrđavu sv. Nikole.

Ubrzo smo ugledali naš cilj – tvrđavu sv. Nikole!  Ova tvrđava ima oblik goleme divovske ključanice! Na tvrđavi smo ugledali dvije velike zastave; jedna je hrvatska, a druga je plava UNESCO zastava zato što i tvrđava, baš kao i katedrala spada u jako vrijedne i lijepe građevine svijeta.

Tvrđava sv. Nikole je izgrađena na otočiću Ljuljevcu i stara je čak 500 godina. Izgradio je talijanski graditelj Sanmichelli, a izgrađena je da ne bi Turci, koji su u to vrijeme bili neprijatelji, osvojili Šibenik i druge gradove na našoj obali. Tvrđava sv. Nikole je  toliko velika i moćna da bi se svi neprijatelji povlačili čim bi je ugledali.

Tvrđava sv. Nikole ima jako  lijepi ulazni portal prepun ukrasa. Taj ulazni portal ima veliku vrijednost, a napravila su ga dva hrvatska majstora – majstor Dujam iz Splita i Frane Dismanić iz Šibenika. Taj ulaz s morske strane nije bio jedini ulaz. Postojao je i tajni kopneni ulaz koji vrijedni istraživači svake godine traže, ali ga još uvijek nisu uspjeli naći.

Glavni čovjek u tvrđavi je bio kaštelan, a uz njega je bio i kapetan koji je zapovijedao vojnicima i topnicima. U vremenima mira, kad nije bilo rata, u tvrđavi je živjelo 25 do 40 vojnika i topnika, a za ratnih vremena čak i 70 vojnika. U ulaznoj dvorani uključujemo naše tablete, pa nas na tabletu lijepo pozdravlja kaštelan koji jako voli primati ovakve prijateljske posjete i upućuje nas u donji dio tvrđave.

U donjem dijelu tvrđave prvo dolazimo u najljepši kružni dio koji se naziva torion, a tako ga je nazvao graditelj Sanmichelli. U torionu se nalazi sedam topovskih otvora u kojima su bili topovi koji su ciljali trupove neprijateljskih brodova. Iznad svakog topovskog otvora nalazi se svjetlarnik da može ući i svjetlo i zrak. U torionu se nalaze se niše – pravilne rupe u zidovima u kojima se nekad davno čuvao barut za topove. U to vrijeme topovi su se punili sa crnim prahom koji ima veliku eksplozivnu moć – barutom. Nije to teško zamisliti, jer na našem tabletu u torionu se mogu vidjeti vojnici i topnici kako rade svoj posao – održavaju i pune topove.

Graditelj Samichelli je bio uistinu poseban, jer je gradio tvrđavu posebnog oblika i tražio je materijal za gradnju kojeg uopće nije bilo u Šibeniku, a ni u okolici. Tražio je da materijal bude opeka, tisuće i tisuće komada te vrste cigle da je brodovi dovezu preko mora čak iz Italije. Tu opeku je jako želio, jer je znao da čak i ako se netko usudi napasti tvrđavu da će zidovi od opeke odbiti topovsku kuglu poput nategnute zaštitne mreže. A ako bi se našao kakav lukav neprijatelj s podmornicom, tada bi vojnici i topnici raširili protupodmorničke mreže. Graditelj Sanmichelli je uistinu mislio na sve, možda je to razlog zašto je tvrđava sv. Nikole bila jako skupa za izgradnju, čak 40000 dukata!

U torionu postoji čak i prava  živa stijena otočića Ljuljevca koja je isklesana u jednu od niša u zidu u kojima se čuvao barut. Jako je lijepa, svjetluca, jasno je da je živa!

Svi gosti tvrđave mogu se okušati u obrani tvrđave tako što će zaigrati igricu potapanja brodova na tabletu. Naravno, prije pucanja mora se provjeriti da li je naš top napunjen i spreman za igru, ali to nije težak zadatak jer pored žive stijene postoje dva mjesta na kojima se prikupe topovska punjenja.

Donji dio tvrđave je uistinu uzbudljiv. Nakon toriona sa sedam topovskih otvora i velikog prostora poput dvorane u kojem je  čak šest topovskih otvora, dolazimo do sanitarne prostorije koja je zapravo velika kupaonica za vojnike i topnike. Iza zida te velike kupaonice nalazi se cisterna koja čuva mnogo vode. U zidu je bila rupa kako bi voda izlazila u prostoriju i tako bi se vojnici okupali i oprali svoju odjeću. Sva ta voda u cisterni je sakupljena kiša – kišnica, koja bi padala i skupljala se na terasi i odlazila u cisternu. Vojnici su nas lijepo pozdravili sa naših tableta i pohvalili su se da im je tu lijepo i da imaju toliko vode da je mogu dijeliti drugim brodovima, ali samo ako je padalo jako puno kiše.

Zadnja prostorija u donjem dijelu tvrđave je jedna jako mračna i strašna prostorija. Naziva se barutana ili „Kuća u kući“. Naziv barutana su joj dali zato što se tu davno prije čuvao barut, a naziv „Kuća u kući“ za to što baš tako i izgleda – kao još jedna kuća unutar kuće-tvrđave. Kad više nisu čuvali barut, taj prostor je ostao prazan i pretvorili su ga u strašan zatvor i tamnicu.

Na tabletu kraj zatvora možemo vidjeti  i čuvara zatvora i zatvorenika koji čeka svoje suđenje, dok su svi drugi vojnici na terasi tvrđave.

Nakon vrlo uzbudljivog donjeg dijela tvrđave, krećemo se strmim hodnikom kako bi stigli na veliku terasu tvrđave.

Na terasi tvrđave su bile kućice za kaštelana, kapetana, kućica u kojoj su spavali svi vojnici i topnici i kućica za kantinu u kojoj bi svi jeli ukusna i fina jela pripremljena u kuhinji. Svih tih kućica više nema i terasa je prazna, jer male kućice nisu mogle izdržati 500 godina starosti. Na terasi je bila i crkvica svetog Nikole koje isto više nema, ali na popločanom podu terase se vidi njen trag, koji ima oblik velike mašne! Na okruglom, gljivastom dijelu oko crkvice vojnici su se družili, a svaki dan, cijeli dan su stražarili i čuvali naš kanal i naš grad.

Sve je to lako vidjeti, jer na našim tabletima vidimo cijeli gradić s kućicama i crkvicom kako je nekoć davno bilo.

Ali na terasi tvrđave još uvijek postoji i krušna peć star čak 500 godina u kojoj su pekli kruh, a možda čak i pizzu, ako je u to vrijeme pizza uopće postojala.

Još uvijek postoji i WC koji je također jako star, a kako su ljudi koji su gradili bili jako pametni, osmislili su i sustav skupljanja kiše – kišnice kako bi im WC uvijek bio lijep i čist.

Na terasi tvrđave su dvije lijepe, kamene bunarske krune ispod kojih je cisterna u kojoj se nalazi sakupljena kišnica. I svaki put kad bi vojnicima zatrebala voda, vojnici bi spustili kantu s dugim užetom kako bi zagrabili vodu u kantu i tad bi pomalo podizali užetom kantu punu vodu prema gore na terasu. Pretpostavljamo da bi se ponekad od toga malo i umorili.

Toliko toga zanimljivog na ovoj tvrđavi ima za čuti, morati ćemo opet doći!

Brod nas čeka, moramo poći, ali ćemo sigurno ponovno doći!

Veselju čak ni tu nije kraj, jer tvrđave od čokolade čekaju na nas !

Posebna zahvala dječjeg vrtića Smilje ravnateljici , gđi. Aniti Babačić Ajduk  i gđi Zrinki Lise iz JU Priroda šibensko-kninske županije.